Martina Franić je keramičarka kiparskoga usmjerenja. No prije svega, ona je iznimno kreativna umjetnica koja se izražava volumenom u prostoru. Kroz istraživanje i korištenje prirodnih materijala poput zemlje, pepela i gline, Martina Franić preispituje svevremene teme života, smrti i prolaznosti. Riječ je o iskonskim materijalima koji sami već govore u svojoj simbolici. Zemlja predstavlja novi život, plodnost i rađanje, glina tjelesnost i ovozemaljsko, dok pepeo asocira na prolaznost, ali i pročišćenje. Autorica keramiku shvaća kao svojevrsni proces i način vlastitog usklađivanja s prirodom, suptilno balansirajući između principa prirode i vlastitog umjetničkog izraza. Njezini radovi djeluju s jedne strane suvremeno i urbano, a s druge megalitski-praiskonsko, noseći u sebi otiske vremena i prostora i tragove generacija.
Svoj autohtoni autorski izraz Franić je izgradila bez strategije aproprijacije ili interpretacije drugih. Ne osvrćući se na trendove, ona stvara u svojem mediju samostalno i samozatajno, bez mentora i direktnih uzora, radeći po svojem osobnom diktatu, slijedeći osobni poriv i unutarnji osjećaj. Ipak, autorica naglašava duboku impresiju koju su na nju ostavile jednostavne geometrijske forme, bez pretjerane stilizacije, izvedene u glini tople smeđe boje naglašene materijalnosti, hrvatske keramičarke Milane Hržić Balić, koja je u keramici uspjela stvoriti perfektan omjer funkcionalnog i estetskog. Franić se ne ugleda direktno na Hržić Balić, no u njezinim se radovima zasigurno mogu detektirati elementi njezina pristupa, vizualnog jezika i umjetničkog razmišljanja.
Ljubav prema uporabnoj keramici, pogotovo onoj drvenoj, seže još od najranije dobi. Njezin rad jedan je od primjera gdje keramika jednakovrijedno stoji uz bok „lijepim umjetnostima“, komunicirajući prije i iznad svega svojim elementarnim likovnim vrijednostima i znalački pročišćenim likovnim jezikom. Iz potrebe za što direktnijim prenošenjem poruka, za pronalaženjem jednostavnih, a svevremenih istina i za spoznajom sebe, svog postojanja i svog vlastitog identiteta, autorica je sažela svoj likovni vokabular na ono lapidarno, jednostavno i simbolički spoznatljivo, na prisno i direktno. Osjećajem za mjeru i redukciju suvišnoga, sofisticiranim ispreplitanjem forme i teksture te ponad svega jednom posebnom poetskom osjećajnošću, radovi ove keramičarke ostavljaju izrazito dubok dojam, emotivni i vizualni, ističući njen izrazito kreativan, uvijek nadahnut i ponajprije individualan pristup mediju. Boja je asketski pročišćena, površina često rustikalna, ali izrazito taktilna, a tehnika upravo ona kojom se naglašava jednostavnost i elementarnost te povezanost s prirodom i s kozmičkim energijama. To je najstarija tehnika vrćenja kola, duga tradicija ručnog oblikovanja na kolu što pridonosi posebnosti svakog izrađenog predmeta, koju je savladala samouko metodom pokušaja i pogrešaka. Eksperiment predstavlja s jedne strane disciplinu, a s druge slobodu stvaranja. S jedne strane promišljenost, s druge slučajnost. S jedne sigurnost, s druge rizik. On je na neki način hazardna, ali lucidna i beskrajno inspirativna igra koja, oslobođena stege kanona i pravila, najčešće iznjedri ushit novih i neočekivano svježih umjetničkih rješenja.
Martina Franić rođena je 1973. godine. Diplomirala je na Tehničko tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1995. godine, smjer Tekstil i modni dizajn. Članica je ULUPUH- a od 2001. godine kao kostimografkinja, a od 2018. i kao keramičarka. Od 2002. članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Fundacije Michelangelo od 2020. godine.
Ono što ju veseli, uzbuđuje i odmara su forme prirode i njihov nastanak. U svojem radu traga za intimnošću kroz proces u kojem se oblik okamenjuje zavisno od dinamičnih i nestalnih uvjeta njegove pojavnosti.
Danas oblikuje glinu, istražujući njezinu podatnost, memoriju i izražajne mogućnosti. Pohađala je brojne seminare, tečajeve i rezidencije keramičkog oblikovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Do sada je izlagala na desetak samostalnih i grupnih izložbi s radovima u keramici.