Svečano otkrivanje spomenika velikom hrvatskom pjesniku i književniku Tonču Petrasovu Maroviću u sklopu kojega je prikazana i audio-video instalacija Sustipan nastala u produkciji Muzeja grada Splita, a nastavljeno izvedbom velebne mise za mrtve, “Requiem” Wolfganga Amadeusa Mozarta, održalo se večeras na Sustipanu.
Okupljenima se prilikom otkrivanja spomenika obratio gradonačelnik Andro Krstulovića Opara, a njegov govor prenosimo u cijelosti:
Dame i gospodo, drage Splićanke i Splićani,
s posebnim zadovoljstvom i zahvalnošću u svoje ime i ime građana našega grada pozdravljam suprugu i kćer Tonča Petrasova Marović, gospođu Vjera i gospođu Mirjanu. Hvala vam što ste svojom nazočnošću uprisutnili i našeg Tonća.
Zahvaljujem i članovima Povjerenstva kojem sam imao čast predsjedati, akademiku Kuzmi Kovačiću, prof. dr. Jošku Belamariću, dr. Goranu Borčiću, arhitektu Edi Šegviću te ravnateljima gospodi Bilobrku i Grubšiću. Zahvalu upućujem i arhitektu Draženu Pejkoviću, tajniku Povjerenstva.
Valja zahvaliti i članovima Komisije za imena ulica i trgova i za spomenike koji su poduprli ovu odluku te nazočnim gradskim vijećnicima koji su istu odobrili.
Hvala kolegici i ravnateljici Muzeja Grada Splita, gospođi Branki Brekalo i njenim suradnicima na značajnom doprinosu večeras.
Posebno zahvaljujem intendatu gospodinu Srećku Šestanu i njegovome prethodniku gospodinu Goranu Golovku koji su prihvatili moj prijedlog i veličanstvenim Mozartovim Requiemom, u sklopu programa netom započetog 65. Splitskog ljeta, na najbolji način upotpunili ovaj, meni i siguran sam, i svima vama, prevažan događaj.
Pozdravljam potomke hrabrih ljudi, gospodina Paola Ciccarellija, unuka kolegice Ksenije Ciccarelli te članove obitelji kolege Duška Kečkemeta koji su se usprotivili rušenju u isto doba kad i Tonči Petrasov Marović. Tonči je sačuvao memoriju riječju, stihom, a oni su sakupili, dokumentirali i muzealizirali ono malo što se u tragičnom zanemarivanju i rušilačkom pohodu na Sustipan uopće moglo sačuvati.
Pozdravljam svim srcem i prof. Franu Barasa, dobitnika nagrade Grada, upravo zato što je u doba komunizma pisao i tako nam svima približio svu tragiku koja se zbivala tu, na ovome promontoriju pod Borovima.
Promontorij, to istaknuto mjesto svakog Grada, kojeg su još u antičko doba naši preci izabrali za mjesto dočekivanja u našu Luku i Grad, ali i mjesto posljednjeg oproštaja, mi smo pretvorili u Judinu ledinu, u mračni poluotok koji nasuprot ima drugi poluotok sa snažnim Svjetionikom, koji svijetli, pokazuje i poziva.
A Sustipan je ostavljen u mraku, prezren i zaboravljen.
Večeras palimo Svjetlo.
Sjaš, Svijetiš, Svemiriš me!
Otkupljujuće su Pjesnikove riječi.
Da, otkupljenje nam treba, za grijeh uništenja spomena na naše pretke.
Da, otkupljenje nam treba za grijeh skretanja pogleda. Da, otkupljenje nam treba što nismo poslušali Pjesnika koji je hrabro kriknuo i pozivao. Nismo se osvrnuli. Pjesnik je ostajao sam, sam s pokojnicima koji tamo i dalje leže, prezreni i zaboravljeni.
Danas, na 60. godišnjicu odluke o ubojstvu groblja i pokušaja zatiranja naše memorije, zahvaljujemo Tonču Petrasovu Maroviću, što nam je, unatoč gorčini i ljutnji koja obuzima, stvorio i podario ove divne ljekovite riječi. Riječi koje otkupljuju, koje odaju počast mrtvima, riječi koje nas smiruju, a naraštaje nakon nas upozoravaju, skidajući stigmu grijeha s njih.
Jer naša djeca ne trebaju dodatnih tereta. Večeras Tončevim riječima postižemo mir i za njih i za njihove pretke koji tu leže.
Riječi. Spomenik Pjesniku.
Večeras otvaramo spomenik Pjesniku. Odužujemo se najvećem hrvatskom pjesniku koji je u 20. stoljeću ponikao u Splitu. Večeras slavimo sveukupnost umjetnosti, njen sami koncentrat, potpuno prožimanje.
Autor, akademski kipar gospodin Loren Živković Kuljiš, nenametljivo, suptilno i nježno, poput šapata Pjesnika, daje novo čitanje skulpture i otvara novu paradigmu u komunikaciji skulpturom koja je danas prečesto saturirana egzaltacijom, ekscesom ili težinom bronce i monumentalnošću postamenta.
Ovo nije samo skulptura, ovo nije samo reljef, ovo nije samo instalacija, ovo je sama supstancija umjetnosti, ljepote, poniznosti, ali i jednog velikog poštovanja prema čovjeku, njegovoj riječi, njegovome pjesništvu i njegovome svjedočenju u naše ime.
Autor je pronašao Mjeru. Suzdržanu, pristojnu, pitomu građansku mjeru, baš onakvu kakvu su nam ovdje uništili i srušili. Baš onakvu o kojoj Tonči pjeva, plače, viče, zbori, upozorava.
Večeras umjetnost pali Svjetlo. Večeras umjetnici, vremenom i generacijski udaljeni, a u memoriji spojeni i bliski, vraćaju spokoj. Njima, nama i našoj dici i ovome Gradu.