Povijest grada

Između 4. i 3. stoljeća p.k. u blizini Salone osnovano je naselje Aspálathos. Ono u 1. stoljeću p.k. postaje rimska kolonija i glavni grad provincije Dalmacije. Oko 295. g. car Dioklecijan je naredio izgradnju palače, koja se s vremenom transformirala u utvrđeno naselje Spalatum, dobivši obilježja grada nakon pada Salone u 7. stoljeću. Kao sastavni dio Bizantskog Carstva, grad je imao promjenjivu političku autonomiju.

U 10. stoljeću u Splitu su se u prisustvu hrvatskog narodnog vladara održala dva Splitska sabora (925. i 928. godine). Na Drugom je splitski biskup Ivan postao primas cijele tadašnje države Hrvatske. U 11. stoljeću Split je imao crkvene škole, a u 17. i klasičnu gimnaziju i sjemenište. Od 11. stoljeća, bizantsku vlast u Splitu nastavljaju različiti vladari (normanski, ugarski), a grad je do XV. stoljeća samostalna komuna, s vlastitim Vijećem i Statutom iz 1312. godine. Prvi statut - Capitularium iz 1240. g. nije sačuvan. Sastavljen je za prvog potestata Gargana de Arscindisa, pozvanog iz Ankone za gradonačelnika po ideji Tome Arhiđakona. Novu kodifikaciju, pisanu na latinskom, načinio je Perceval, iz Ferma (regija Marche), 1312. godine.

Od 1420. godine Mletačka Republika je preuzela je grad kojim je vladala 377 godina (do 1797.g.). Autonomija grada je smanjena: najveći je autoritet bio knez koji je morao biti rodom iz Venecije. Unatoč tomu, Split se razvio u značajnu luku s važnim trgovačkim rutama prema unutrašnjosti pod vlašću Osmanlija kroz obližnji kliški prijevoj. Cvjetala je i kultura. Split je bio središte hrvatske književnosti. Mnoge palače su podignute u ovom razdoblju. Nakon kratke vladavine Napoleona (1806.–1813.), grad je na Bečkom kongresu dodijeljen Austrijskom Carstvu. Pod vodstvom Gaja Bulata, 28. listopada 1882. g.  vlast u Splitu preuzimaju narodnjaci. Prvi narodnjački gradonačelnik bio je Dujam Rendić-Miočević.  Tada se gradi Hrvatsko narodno kazalište.

Po završetku Prvog svjetskog rata Split pripada Jugoslaviji i postaje njena najvažnija luka. Razvitku je doprinijelo zalaganje tadašnjeg gradonačelnika Ive Tartaglie, dovršenje željezničke pruge prema Zagrebu (Ličke pruge) 1925.g. ali i pripojenje Italiji Zadra, Istre i Rijeke i Trsta. Naime, brojni Hrvati koji ne žele pod talijansku vlast sele se u Split. U to doba, kao izraz nacionalnog buđenja i otpora srpskoj hegemoniji nastaje i pjesma Marjane, Marjane. Nakon sloma kraljevine, u „travanjskom ratu“ Split je okupirala Italija, koja nasilno provodi talijanizaciju. Otpor okupatoru i visoku nacionalnu osviještenost Split je iskazao 25. rujna 1941. g.  bivajući prvim gradom u Europi u kojemu su organizirane proturežimske demonstracije (srednjoškolci nisu prihvatili svjedodžbe na talijanskom jeziku). U 2. svjetskom ratu neki lučki objekti i dijelovi grada su oštećeni u bombardiranju. Split je od 1941. – 1945. dao nemjerljiv doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i oslobođenju zemlje od fašizma. Čak dva puta je oslobađan 1943. (kao prvi veći grad u okupiranoj Europi koji je – nakon pada Italije, 10. rujna 1943. g.) i 26. 10. 1944. godine. U ratu je poginulo 5.145 Splićana (svaki osmi od 40.029 prema popisu 1931. g.).

Nakon 1945. godine, grad je doživio gospodarski i demografski procvat. Gradsko stanovništvo se utrostručilo. Do 1990. g. grad se potpuno transformirao i proširio, zauzevši cijeli poluotok. Razvio se i infrastrukturno. Izgrađeni su brojni objekti u kulturi, školstvu, zdravstvu, osnovano je Sveučilište (1974.). U Splitu se 1979. g. održala, do tada najveća sportska manifestacija u Jugoslaviji – Mediteranske igre. Nakon OI u Ateni 2004. Split je grad s najviše olimpijskih medalja na svijetu u odnosu na broj stanovnika.

Sredinom 80-tih Split se transformirao u Gradsku zajednicu općina (Split, Solin i Kaštela), koje se potom osamostaljuju. Od 1993. godine one su u sastavu Splitsko – dalmatinske županije, kojoj je sjedište u Splitu, a teritorij grada je umanjen stvaranjem novih općina (Podstrana, Šolta).

Početkom Domovinskog rata Split je bio izložen pomorskoj, prometnoj i energetskoj blokadi. Jugoslavenska ratna mornarica je 15. studenog 1991. s mora napala grad. Tada je, osim razaranja, poginulo i dvoje ljudi. U Splitu je 1991. godine osnovana 4. gardijska brigada Hrvatske vojske - „Pauci“, 114. brigada, 6. Dom. pukovnija i 72. bojna Vojne policije.

Zbog rata i tranzicije značajno zaostaje razvoj grada. Veliki pad se dogodio u brodarstvu, brodogradnji i građevinarstvu. Razvoj se okrenuo drugim granama, u prvom redu turizmu, ali i novim tehnologijama.

U ljeto 2017. g. Splitu je zaprijetio najveći požar u njegovoj povijesti. U predgrađu je 17. srpnja izbio požar koji se proširio do gradskih naselja. Velikim naporima vatrogasaca i građana, požar je ugašen i spriječena katastrofa.